Poštovani,

kao što znate Hrvatski sabor počinje radom, a prema dnevnom redu sjednice raspravljati će se o Prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača.

Prvi Zakon o zaštiti potrošača donesen je 2003.g. i objavljen je u Narodnim novinama br.96/2003.

U udrugama za zaštitu potrošača okupljenim u Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske mišljenja smo da je Prijedlog Zakona LOŠIJI (u nekim dijelovima) za potrošače nego što je bio prethodni Zakon.

Cijene proizvoda

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača navodi se:

«Maloprodajna cijena mora biti napisana na proizvodu, odnosno ambalaži ili na prodajnom mjestu proizvoda, kao i na proizvodu u izlogu. Na proizvodu ili na prodajnom mjestu osim cijene iz stavka 2. ovoga članka, ne smiju se istaknuti druge cijene, osim u slučaju rasprodaje, sniženja te stečaja tvrtke. Cijena za jedinicu prethodno zapakiranog proizvoda ističe se na prodajnom mjestu proizvoda.»

Navedeni prijedlog je LOŠIJI za potrošače od dosadašnjeg Zakona jer takvom formulacijom maloprodajna cijena ne mora biti napisana na proizvodu odnosno ambalaži, ako je napisana na prodajnom mjestu odnosno policii što je vidljivo iz starog, dosadašnjeg Zakona o zaštiti potroša (NN 96/2003): članak 8.stavak 8.

(8) Maloprodajna cijena mora biti napisana na proizvodu, odnosno ambalaži te na prodajnome mjestu proizvoda, kao i na proizvodu u izlogu. Na proizvodu, osim cijena iz stavka 2. ovoga članka, ne smiju se istaknuti druge cijene, osim u slučaju rasprodaje, sniženja te stečaja tvrtke. Cijena za jedinicu mjere prethodno zapakiranog proizvoda ističe se na prodajnome mjestu proizvoda.

Novi prijedlog je i u suprotnosti s DIREKTIVOM 98/6 EZ od 16.02.1998.koj zahtjeva da se cijena nalazi na proizvodu, a eventualno jedinična cijena ne mora biti istaknuta.

Članak 1.

Svrha je ove Direktive urediti oznake prodajne cijene i cijene po jedinici mjere proizvoda ponuđenih od strane trgovaca potrošačima u cilju boljeg informiranja potrošača i lakše usporedbe cijena.

Članak 3.

1. Prodajna cijena i jedinična cijena moraju se navesti za sve proizvode iz članka 1, pri čemu navođenje jedinične cijene podliježe odredbama članka 5. Jedinična cijena ne mora se navesti ako je jednaka prodajnoj cijeni

Članak 4.

1. Prodajna cijena i jedinična cijena moraju biti nedvosmislene, lako utvrdive i jasno čitljive. Države članice mogu odrediti da je najviši broj cijena koje se mogu navesti ograničen.

2. Jedinična cijena odnosi se na deklariranu količinu u skladu s odredbama nacionalnih propisa i propisa Zajednice

Obrazloženje:

Obveza navođenja prodajne cijene i jedinične cijene značajno doprinosi boljem informiranju potrošača, jer se time najlakše potrošačima omogućuje da na optimalan način procijene i usporede cijenu proizvoda i tako budu informirani i donose odluke na temelju jednostavnih usporedbi.

Navedenim prijedlogom se vraćamo korak unatrag u zaštiti potrošača pošto potrošač nema nikakvu kontrolu nad usporedbom cijena, a u većini velikih trgovina čak se potrošaču zabranjuje da piše cijene proizvoda koje je kupio i tako mu se još jednom onemogućava njegovo pravo na kontrolu cijena.

Na policama su cijene izražene čak i dosta velikim brojkama koje su vidljive, ali potrošač nemože usporediti koliko košta određeni proizvod kao npr. ručnik na kojem je naljepnica s bar kodom čiji su brojevi tako mali da ih prosječni potrošač nemože pročitati. Također bar kod koji se nalazi uz cijenu ima premale brojeve da se vidi pročitati, a da ne govorimo kada se ta cijena nalazi na najdoljnjoj polici 5 cm od poda.

Zagovornici nestavljanja cijena na proizvode tvrde da se na male proizvode (čavle , žvakače isl.) nemože nalijepiti cijena, ali takvih proizvoda u trgovini ima možda manje od 5 posto. Veći je problem kada je cijena ispod jednog lijepog ručnika 30 kuna, a kada dođe potošač na blagajnu plati ga 100 kuna. Kada potrošač kupuje za mjesečne potrebe često mu tako velika cijena promakne i kupio je nešto po velikoj cijeni što nije želio.

Knjiga žalbe

Prijedlog u Zakonu o zaštiti potrošača je:

Svaki trgovac je dužan potrošačima omogućiti podnošenje pisanih prigovora, bilo u prodajnom prostoru ili putem pošte, telefaks uređaja ili elektroničke poštom, te na njih odgovoriti odmah po primitku, a najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimljenog prigovora

Obrazloženje:

Potrošač ima pravo prigovora ukoliko se osjeća zakinutim pa i za jednu lipu. Da bi se požalio mora napisati pismo koje bi trebalo poslati preporučeno, poslati telefaks, ako takav uređaj posjeduje ili to sve platiti na pošti barem 10 kuna.

Ako je potrošač prevaren za jednu kunu da bi ostvario svoje pravo mora potrošiti 10 kuna koje mu nitko neće vratiti, a također će i potrošiti svoje vrijeme. To je ujedno poziv od predlagatelja Zakona da se potrošači ne trebaju žaliti na manje svote jer im je to skuplje nego što su zakinuti, ali to je i poziv trgovcima da im se isplati zakidati na malim svotama.

Knjiga žalbe za koju se zalažu udruge za zaštitu potrošača je dokument koji u svakom trenutku mora biti dostupan potrošačima i državnim inspektorima da mogu izvršiti inspekcijski nadzor. Upisom u knjigu žalbe potrošač dokazuje da je koristio uslugu na koju se žali, dobiva jedan primjerak žalbe, a trgovac je dužan sam žalbu proslijediti Državnom inspektoratu.

Uskraćivanje javne usluge(struja, voda, plin, telefon idr.)

Prijedlog u Zakonu o zaštiti potrošača je:

25.1.Ako potrošač u sudskom postupku osporava račun pružatelja javne usluge, a sve sljedeće nesporne račune uredno podmiruje, trgovac – pružatelj javne usluge ne smije potrošaču obustaviti pružanje usluge do okončanja sudskog postupka

Udruge za zaštitu potrošača predložile su slijedeće :

25.1.Trgovac koji pruža javnu uslugu takvu uslugu ne može obustaviti bez sudske presude, ako je potrošač osporio račun (prigovor , žalba) pisanim putem uz potvrdu o predaji , a slijedeće nesporne račune uredno plaća.

Obrazloženje:

Na taj način potrošač je zaštićen od samovolje davatelja usluge koji često koristi svoj položaj na tržištu i teško mu se protiv toga boriti legalnim pravnim sredstvima koja su dugotrajna i skupa. Trošak je možda i veći od eventualno potrošenih novaca za sud, a potrošač ne može biti par godina dok proces traje bez struje , vode, telefona.

Davatelji javne usluge istu obustavljaju potrošaču još dok je u žalbenom postupku. Metodama jačeg ga prisiljavaju na odstupanje od svojih prava.

Čak tu uslugu uskraćuju i prije zvršetka drugostupanjskog postupka.

U udrugama za zaštitu potrošača smatramo da je davatelj usluge taj koji treba potrošača tužiti jer mu potrošač nije nešto platio. Takvo pravilo je i sada samo što treba zabraniti davatelju usluge da uslugu obustavi bez pravomoćne sudske presude.

Zastara potraživanja

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača nema odredbe o zastari, te predlažemo slijedeće:

23.8.Zastara za sve troškove koji proizlaze iz javnih usluga, kao i za sve troškove domaćinstva (tzv. režijski troškovi) koji se plaćaju u stalnim mjesečnim obrocima je godina dana.

Obrazloženje:

Prema Zakonu o obveznim odnosima zastara od godinu dana je samo za troškove taksativno navedene u članku 232. koji je od riječi do riječi prepisan iz starog Zakona o obveznim odnosima kada troškove domaćinstva nisu obuhvaćali pričuva , slivna vodna naknada, a vjerojatno će u budućnosti biti i novih troškova. Prof. Vilim Gorenc smatra da u troškove domaćinstva spadaju svi troškovi koji se plaćaju u jednakim mjesečnim ratama (režijski troškovi).

Na način kako predlažu udruge za zaštitu potrošača točno bi se znali rokovi zastare za sve troškove domaćinstva koji se plaćaju u redovitim mjesečnim ratama, potrošači i davatelji usluga ne bi opterećivali sudove ili javne bilježnike postupcima koji su eventualno zastarili.

Slanje opomene

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača nema odredbe o opomeni, te predlažemo slijedeće:

11.2.Davatelj usluge dužan je opomenom upozoriti porošača da nije uplatio svoju obvezu, a visina opomene ne smije biti veća od stvarnih troškova izdavanja opomene pravne službe davatelja usluge.

Obrazloženje:

Potrošači se javljaju udrugama za zaštitu potrošača da im davatelji posebno javnih usluga nisu poslali opomene za eventualno neplaćen koji račun odnosno da oni opomenu nisu primili (ovršni postupci HZZO dopunsko osiguranje).

Potrošači koji puta ne dobiju račun posebno za režijske troškove stanovanja, pa je stoga davatelj usluge dužan poslati opomenu jer on i vodi knjigovodstvo i u svakom trenutku može imati podatke o osobama koje nisu platile. Sada neki davatelji usluga unatoč svojoj pravnoj službi imaju odvjetnike koji im šalju opomene i višestruko ih naplaćuju te zarađuju na opomenama (HRT)

Vraćanje ispravnog proizvoda

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača nema odredbe o vraćanju proizvoda, te predlažemo slijedeće:

14.9.Potrošač može vratiti ispravan kupljeni proizvod u roku 14 dana od dana kupovine ne navodeći razloge vraćanja.

Obrazloženje:

Ovakvim prijedlogom dobilo bi se na kvaliteti prava potrošača jer bi mogli vratiti proizvod i koji je ispravan što sada nije slučaj i ovisi o dobroj volji trgovca.

Oglasne poruke

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača navodi se:

Zabranjeno je ostavljanje oglasnih poruka i materijala na kućnim vratima i ulaznim vratima stana potrošača, kao i u poštanskim sandučićima, ako je takva zabrana na njima jasno napisana.

U udrugama za zaštitu potrošača umjesto ovog članka predlažemo dva nova članka:

17.1.Zabranjeno je ostavljanje oglasnih poruka i materijala na kućnim vratima i ulaznim vratima stana potrošača.

17.2.Zabranjeno je ostavljanje oglasnih poruka i materijala u poštanskim sandučićima ako to primatelj nije izričito odobrio.

Obrazloženje:

Nalijepljene poruke na vratima kuće ili stna svakako ne bi lijepo djelovale, a sami oglasni materijali ili reklame bile bi znak provalnicima da nikoga nema kod kuće.

Kada potrošač želi da mu se dostavljaju reklamni materijali u poštanski sandučić treba to i naglasiti i o tome staviti obavijest na sandučić.

Javne usluge

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača navodi se:

Udruge za zaštitu potrošača smatraju da je ovakva formulacija članka nedostatna jer se neće znati koje su to javne usluge te predlažu:

23.1. U smislu ovoga Zakona, javnim uslugama smatraju se one usluge koje se obavljaju kao javna služba i koje su kao takve određene ovim Zakonom ili nekim drugim propisom, a njihova djelatnost je dostupna svakome pod jednakim uvjetima, a to su naročito: opskrba električnom energijom, toplinskom energijom i prirodnim plinom, opskrba pitkom vodom i odvodnja otpadnih voda, javnih telekomunikacijskih usluga, poštanskih usluga, usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu, opskrba pitkom vodom i odvodnja otpadnih voda, održavanje čistoće, usluge banaka i osiguravajućih društava, usluge upravitelja zgrada, usluge klasične i kabelske televizije, usluge kurirske dostave, dimnjačarske usluge, pogrebne usluge, usluge javnih parkirališta i usluge održavanja parkova i nasada

Obrazloženje:

Javne usluge su i one od općeg interesa kojima se ostvaruje i dobit kao TELEKOMUNIKACIJE sutra, HEP.

Prema prijedlogu predlagatelja davatelji telekomunikaijskih usluga ne bi bili davatelji JAVNIH usluga jer ostvaruju dobit što bi bilo lošije rješenje od sada postojećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Radi što boljeg ostvarivanja prava potrošača pretežno u domeni javnih usluga. dosadašnjim zakonom je bilo teško ostvariti prava potrošača, a posebno je to teško u domeni usluga koje zakonodavac nije nabrojio. Npr. usluge upravitelja zgrada, usluge osiguravajućih društava, banaka, javnih gradskih parkirališta idr.

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača navodi se:

23.4. Tijela koja odlučuju o obvezama i pravima potrošača javnih usluga, moraju osnovati savjetodavna tijela u kojima će biti uključeni predstavnici udruga potrošača te odluke donositi nakon dobivenog mišljenja savjetodavnog tijela, na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način

Udruge za zaštitu potrošača smatraju da:

23.4. Tijela koja odlučuju o obvezama i pravima potrošača javnih usluga, moraju osnovati savjetodavna tijela u kojima će biti uključeni predstavnici udruga potrošača te će odluke donositi nakon dobivene suglasnosti savjetodavnog tijela, na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način. Članovi iz udruga potrošača ne smiju biti djelatnici tijela u koja se imenuju

Obrazloženje:

Sada savjetodavna tijela nemaju nikakvu ulogu osim da daju mišljenje koje nikoga ne obvezuje. Kada bi davali suglasnost onda bi se i davatelji usluga bolje potrudili prilikom objašnjenja pojedinih povećanja cijena.

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača navodi se:

23.5. Trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je osnovati povjerenstvo za reklamacije potrošača u kojem trebaju biti zastupljeni predstavnici udruga za zaštitu potrošača. Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošačima na primljene reklamacije.

Udruge za zaštitu potrošača smatraju da:

23.5.Trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je osnovati povjerenstvo za reklamacije potrošača KAO DRUGOSTUPANJSKO TIJELO U SVOME SJEDIŠTU, u kojem trebaju biti zastupljeni predstavnici udruga za zaštitu potrošača. Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošačima na primljene reklamacije u roku 60 dana za koje vrijeme miruju sve obveze potrošača na koje se žalio. Članovi iz udruga potrošača ne smiju biti djelatnici trgovačkog društva koje pruža javnu uslugu.

Obrazloženje:

Dok je potrošač u žalbenom postupku njegove obveze posebno financijske miruju. Primjer kod HT-a koji nakon prvog stupnja žalbe traži od potrošača da plati na što se žalio i upućuje ga na Povjerenstvo. Unaprijed ga proglašava krivim.

Dosada nije bila defininarana funkcija Povjerenstva kao drugostupanjskog. Dosta problema se može riješiti u prvom stupnju ( krivo očitano brojilo, pogrešan račun idr.)

Povjerenstvo treba biti u sjedištu davatelja usluge. Npr. HEP svako distribucijsko područje ima svoje povjerenstvo, kao i Hrvatska pošta i odluke mogu biti različite za iste slučajeve.

Odluke bi bile jedinstvene, a u rad Povjerenstava bi se mogli uključiti i pravnici davatelja usluge kao stručne osobe bez prava glasa.

U prijedlogu Zakona o zaštiti potrošača nema odredbe o prihvaćanju cjenika za javne usluge, te predlažemo slijedeće:

23.st.6.a.Ministar nadležnog ministarstva može poništiti cjenik davatelja usluga iz stavka 1. ovoga članka kada cjenik nije donesen temeljem zakona ili je diskriminirajući za potrošače

Obrazloženje:

Davatelj javne usluge PONIKVE Krk je donio nezakonit i diskriminirajući cjenik koji nije mogao biti poništen unatoč nezakonitosti (32 kategorije potrošača vode i 32 cijene vode za m³), a poništen je tek u potupku Hrvatske agencije za tržno natjecanje.

U slučaju da želite proširiti informacije predlažemo da pogledate naše web stranice www.huzp.hr u rubrici ZAKONI ili da nas kontaktirate na navedene brojeve telefona ili mobitela.

Zagreb,19.01.2007.

Članice Saveza udruga za zaštitu potrošača Hrvatske:

Hrvatska udruga za zaštitu potrošača HUZP – Zagreb, Hrvatska udruga za zaštitu potrošača HUZP – Slavonski Brod, «Dalmatinski potrošač» Split, «Dubrovački potrošač» Dubrovnik, «Šibenski potrošač» Šibenik, Udruga za zaštitu potrošača Grada Samobora, Udruga za zaštitu potrošača komunalne djelatnosti – Solin i «Zadarski potrošač» Zadar, Potrošački centar Rijeka